Kad god ima vremena, vraća se slikarstvu. Omiljena tehnika – ulje na platnu, omiljeni pravac – impresionizam, na njen način. Samo što je vremena za slikarske detalje sve manje, a obaveza sve više, naročito kad rukovodite sektorom za ljudske resurse i to u kompaniji kojoj su baš ti resursi izuzetno važni.

Ivana Živković se, već dvije i po godine, u kompaniji Prointer ITSS bavi ljudima i priznaje da je to velika odgovornost.

„Taj sektor utiče na cjelokupno poslovanje firme i ostvarivanje njenih ciljeva. U svjetskim kompanijama on ima veoma značajnu ulogu, a na ovim našim prostorima on je i dalje, u većini slučajeva, asocijacija na kadrovsku službu koja se dominantno bavi administracijom. A zapravo je mnogo više od toga“, kaže Ivana sa širokim osmijehom nekoga ko zaista voli svoj posao.

Po struci je magistar psihologije, sa prethodnim iskustvom asistenta na univerzitetu, psihologa u zdravstvu, mnoštvom psihoterapijskih edukacija i poslova koji su je i doveli tu gdje je sad. Ne spori da je psihologija u tome što radi izuzetno važna, ali, kaže, ne i presudna.

„U ovom poslu bitna je i moja sklonost ka biznisu i tehničkim zanimanjima, jer moram da razumijem rješenja kojima se firma bavi, procese, opise poslova i strukturu ljudi. Psihologija je samo dio svega toga, naročito u kompaniji koja se bavi informacionim tehnologijama u kojima se stvari mijenjaju iz dana u dan“, kaže Ivana i otkriva da su joj upravo tehničke nauke bile u užem izboru kad je upisivala fakultet i, eto, sad se to nekako spojilo.

Spojilo se i da su djelatnost kompanije i način rada dinamični i široki i konstantan su izazov za svakoga ko voli da uči. Ivana kaže da ju je i zadržalo to što na svom poslu može i profesionalno i lično da se razvija, pa zato i njen sektor napreduje i širi se.

„Stalno ste u potrazi za adekvatnim zaposlenicima, a istovremeno brinete o zadovoljstvu već zaposlenih, pratite njihove motivacione faktore i trudite se da budu zadovoljni kompanijom. Kroz sve to, njegujete kulturu organizacije“, objašnjava Ivana i smješka se na pitanje da li joj za sva ta rješenja ponekad „fali“ godina i iskustva.

„Da, ponekad bih voljela neko ’gotovo’ rješenje, ali su mi starije kolege koje sam susretala na konferencijama i seminarima otkrile da, naročito u brzorastućoj IT industriji, takvih rješenja skoro da i nema. Sve je stvar fleksibilnosti i vjerovatno osjećaja za posao“, kaže Ivana.

Osim „osjećaja“, Ivani svakako pomaže i njena kreativna strana, jer je završila i nižu muzičku školu. Kad ni posao, ni umjetnost nisu opcija, tu su putovanja, makar i u „domaćem“ okruženju. A ono što uvijek pomaže i uvijek je opcija su druženja i prijatelji kojih je, kaže, mnogo.

Da ne bude da nema baš nikakvih zamjerki, otkriva da sebe često zna da ukori što se aktivnije ne bavi nekim sportom ili rekreacijom. Ali, gdje bi još i to stalo?